PROLJEĆE

                                                       Svaki dan jedan mi osjećaj izlijeće

                                                     Svaki dan kao spužvasti oblak stoji

                                                  *Ljubav je glavni feeling koji postoji*

                                                         Nježna i krhka je ta spona

                                                        Iskreirana u ljude- On i Ona

                                              Samodopadno maštamo o  našem izboru

                                              Dok osjećamo bliskost vlastitom izvoru

                                               Najljepše priče i pjesme koje potpisujem

                                                 Poslane su iz izbora kojem se predajem

                                                Zrnce radosti koje osjetim

                                                        Postaju krila na kojima letim

                                            Hvatam signale u radosti punoj sreće

                                                        Cijela zemlja se sa mnom kreće 

                                           Vozilo moje, moje tijelo

                                                                  U kreiranju se ćuti cijelo.

 

Hvatamo signale puno veće

 

Za dubinu vida ne trebamo leće

MALA EVA

Probudila sam se znojna, kosa je u raskuštranim kovrčama ležala na jastuku.

Svježe oblijepljena snom koji  jasno vijori oko mene, pišem pismo nerođenoj kćerki moje kćeri, Evi.

Danas, samo danas, zvat ću te Eva .

Ostavljam ti maleni trag koji se mreška u bujici riječi.

 Zapis jednog sna.

Stojim na hladnom vjetru  šibana širom i poprijeko, ali toplina koju osjećam oko srca grije me dovoljno da pažnju usmjerim na lica koja su svuda oko mene.

 Izloženo šeću, zastajkuju ili se smješkaju.

 

Čekam svoju kćer jedinu, da izroni iz gomile našminkanih i zabarikadiranih žena, zabundanih u šalove kakvih u Amsterdamu i u Parizu nema.

 Po nemampojma koji put, pitam se gdje sam to točno s njom pogriješila, jer od dogovorenih devet nema govora, obzirom da je sada deset do deset, a Zrinjevac i dalje zapišavaju razne džukele s pedigreom i prešetavaju se bunde koje iritiraju samo kokeršpaniele.

„Mama“! - Cijuk  me je ponukao  da pogledam u smjeru djevojke obučene u tanku “ Slijediobeyline“  jaknicu od crne kože.  

Cura, da se razumijemo, izgleda izuzetno izložena vjetru s niskim poluotvorenim cipelicama i pripijenim trapericama.

 Trebao mi je trenutak-dva da skužim da je lijepa mlada žena moja  jedinorođena djevojčica.

„O Bože, kćeri jedina!“-  Poletjele smo jedna drugoj u zagrljaj.

Nismo se odlijepile nekolikominutnu vječnost.

Nimalo nas nije  briga što  džukele dahću svuda oko nas.

 Jednostavno  uživamo u trenutku.

U jedinstvenom zagrljaju, djevojčica koju sam donijela na ovaj svijet dopušta mi  osjetiti svoju molbu koju šalje u svemir; 

Želi biti majka.

 Usred  grljenja i ljubljenja postalo mi je jasno da neće biti ništa od naše šetnje, jer je par pahulja opet pokrenulo moje razmišljanje da je preslabo obučena i da je jakna prekrasna, ali pretanka za vragolije na snijegu.

„Hoćeš da odemo na biljar ili idemo na kuglanje“? -Namignula sam.

Smije se, onak' bez veze, a onda se ja počnem njoj smijati, tako da pretjerujemo do te mjere da  suze kreću i jednoj i drugoj, a to je, uzevši u obzir nalete hladnog vjetra,  prilično nezgodno.

„Gdje si mislila“?

„Tu na brijegu. Blizu ribnjaka“.

Gleda me zabezeknuto. „Može! Samo da se brzo  maknemo od ove hladnoće.“

Provele smo se apsolutno prekrasno, na način koji običnim mamama i kćerkama  ne uspijeva. 

Ušle smo u bar.

U milisekundi počele smo se osjećati kao otvorena vreća govana na koju su sve muhe zazujale na prvi pogled.

 U prostoriji punoj dima i napaljenih tjelesa ugledale smo vrata koja su vodila u sobu s biljarom. Slobodan je.

Lice mi se razvuklo u osmijeh kada sam konobara zamolila da nam proda nekoliko žetona.

„Pa bok curke! Znači, vi bi se igrale“? –Nakesio se jednostrano i podsjetio me na S.Stalonea. Bezobrazno odmjerivši moju kćerkicu,  daje mi  tri žetona.

Prekrasna je. Dugokosa ljepotica s velikom mašnom na binduici.

 S nevinim osmijehom prinosi ruku lijepoj cici i izvali:

„Kuhaj mi čaj beštijo!"

Povukla sam je prema biljarskom stolu koji je osvijetljen sa stropnom lampom na debelim crnobijelim lancima.

Ugodna toplina i boje na zidovima svojom nas treperavošću opuštaju.

Hihotavo skidamo jakne i zauzimamo visoki stol s tri barska stolca.

 Jedan smo natrpale sa stvarima i sjele.

Tek tada skužim dva dečka s curom za stolom u zamračenijem dijelu prostorije.

Cura je, ljubeći se s jednim od dvojice pogledala u nas dvije i diže obrve.

„Ka'e? Kaj buljiš?!?“ – Tako sam nekako protumačila gestu i počela se smijati.

„Mama čemu se smiješ?“

„Upravo sam skužila kaj će se dogoditi za par minuta.“ -Cerekam se, uživajući.

„Daj reci mi! No, daj mamaa!“

„Okej. Slušaj me Franka, ali nemoj gledati ! Tebi iza leđa je čudno društvo u kojem je jedna cura.  Ljubi se s nekim likom. Cura ne reagira na nas dvije dobronamjerno.“

Jedva sam izgovorila rečenicu do kraja, već se moje zlato okrenulo, pa vraća  pogled na mene.

 Čim je vidjela kak' se smijem i shvatila što je napravila, počela se i ona smijati.

„Tak' me dobro poznaješ. Sad bi ti ljubila ruke, stajala s tobom usred duge...A nekad nisam voljela naše maženje."

„Priznajem, nije mi strpljenje jača strana. Dok sam čekala da završi tvoje traženje, bilo je dosta loših dana. Na njima sam zahvalna, jer sam tada shvatila da je tvoja potraga prekrasna. Zahvalna jer mi ništa i nitko ne može uzeti istinu da sam tvoja mama. Možeš me ignorirati godinama, plesati s drugim ženama, okušavati se s maćehama, ali ja sam te rodila. I uživam u tom osjećaju.“-Smijem  se uz pjesmu koja je upravo počela. 

„Kak' prigodno!“- Rekle smo uglas.

“… 'couse I'm a gipsy...'“ –Pjevamo ispod glasa.

„Mama, daj nemoj!“ –Prigovara mi ozbiljno, a onda se nasmije i prije nego sam stigla nešto reći, dodaje: „Šalim se. Ali ozbiljno. Lijepo pjevaš, bez zezanja.“

„Ne brinem Franka, znam da si to prerasla! Nego, hoćemo zaigrati ti i ja?“ –Zapucketala sam prstima i skačem s barskog stolca.

 Izvukla sam trokut i počinjem ga puniti.

 „Prva sam.“-Izgovaram to u ritmu pjesme.

„Ne može!“ –Počinje se buniti Franka. „Prva igra ona koja zabije bijelu kuglu u rupu.“

Držeći u ruci kuglu osmicu, smijem se: „Ostala si ista kaj se tiče pravila, ha? Upravo sam se sjetila kak' je završio jedan monopoly. Toliko si otprilike imala godina.“-Vrtim kuglu u rukama i bacam je u trokut.

„Sjećaš se?“

„Ne baš, ali mislim da nisam pobijedila.“- Ceri se Franka.

„Sve je bilo po pravilima i sve je bilo super, dok nisi počela gubiti. Odjednom si pravila predstavila glupim, rasplakala si se i rekla „Ja nisam još ni jednom pobijedila!“ I nisi više htjela igrati. Sad' se mogu tome smijati, ali onda sam te razljutila svojim smijehom. Razumijem. Tvoja mala glavica je tada bila opterećena da u svemu budeš pobjednica. Pobjednica si onda i sada, sretna i zadovoljna, ljubavi prepuna.“

„Možda smo ipak previše đuskale na „Svijet voli pobjednike“ dok sam bila mala!“ –Franka mi se neodoljivim plesnim pokretima približava, cmokće me u obraz i uzima štap sa stola.

Tko zna koliko bi ova smiješna rasprava još trajala da nas nije prekinuo konobar koji  s tacne stavlja na naš stol dvije visoke čaše s crvenkastom tekućinom, slamčicama i kriškom naranče i limuna koji  izgledaju kao cvijet koji raste iz ruba čaše.

„Hej, oprosti, ali ovo nije naše!“- Uzjogunjena i zbunjena gledam u našeg poslužitelja.

„O da, je. Itekako je. Ovu narudžbu poslao je dečko samo za vas dvije. Zamolio me da napravim koktel kuće i ja sam se svojski potrudio, tak' da ne možete odbit'. Uz onakvu napojnicu, nisam ni ja odolio, a i baš me lijepo zamolio.“- Smije se konobar svojim jednostranim smijehom i otkriva nam bijele zube i dobronamjernost .

„Kaj se događa?“- Franka se približava kao pas kojem gazda pokazuje kost.- „Opa, pa izgleda kao da smo poslužene vrhunskim koktelom.“- Omekšava  pogled i s koktela ga prebacuje na momka u crnoj pregači.

Nacerivši se, uzimamo u ruke čaše i klimamo prema stolu za kojim  sjedi rastrošan dečko.

Sav se rastapa od ugode dok nas gleda kako se kuckamo i guckamo.

Skoro sam se zagrcnula od palete alkohola.

„Pardon, ali ovo pićence moglo bi imati opako djelovanje?!?“- Pitam konobara koji se još uvijek vrzma oko našeg stola i mijenja pepeljaru u kojoj je bio samo jedan opušak.

„Ma nema brige lejdis! Sadržaj je tajna kuće, ali mogu vam reći da je provjereno osvježavajuće.“

„Najdraža Franka, jesi spremna za avanturu? Prvo ćemo bacit’ jednu dobru turu biljara, a poslije možemo napravit’ ručak ili otići u neki dobar restoran. Ili? Imaš neki drugi plan?“- Povukla sam malo tekućine kroz slamčicu i palim cigaretu.

Gledam  Franku kroz oblačić dima i primjećujem kakvu unutarnju borbu ima. Minuta u kojoj je i ona krenula prema kutiji s cigaretama trajala je vječno i ja uspijevam zamisliti scenarij u kojem ona po dobrom starom običaju zaslini i počne mi objašnjavati kako je njena najbolja prijateljica, koju zna  čekati satima poslije dogovorenog vremena, baš danas popodne slobodna, pa ćemo mi nakon ovog koktela otići do Golfa, jer tamo je ona šatro čeka.Baš u trenutku kada sam je puna unutarnjeg podstreka prekinula  u mislima i počela objašnjavati da mi se ne da isto ponavljati i da joj želim lijep provod, ona me budi iz razmišljanja:

„Mama, želim s tobom provesti cijeli dan!“-Manijakalno zadovoljstvo cakli se u njenim tamnim očima.

 Kako se samo dobro zna našminkati, mamicu joj ljubim.

Sreća koju osjećam preplavljuje me cijelu. Boje na zidovima prelijevaju  se iz crvene u bijelu, iz plave u tirkiznu, muzika  puca na raspoloženje, a pogledi i blejanje u daljini nisu mi važni.

Šapućem joj.-  „Kad sam bila mala, toliko sam nestrpljivo čekala  postati lijepa, da sam prestala vjerovati da će se to dogoditi.  U tom luckastom trenu mojeg odrastanja, ti si se odlučila roditi i pomoći mi da se osjetim i lijepom i vrijednom.“

„Volim te mama!“

„I ja tebe volim kćeri!“

Držeći biljarski štap, koncentrirano je naciljala bijelu kuglu u plavu i ona je kliznula u rupu.

„Hura, jeeeii, bravo mala!!“- Plešem oko nje u ritmu izvrsne  pjesmice.

  „Mama, slušaj ovo! Moram ti ispričati za onu večeru dok smo bili na Karibima. Urnebesno smo proslavili našu godišnjicu, moj dragi i ja.“- Smijulji se.

„Iskrcali smo se s broda i taxijem otišli do francuskog restorana na plaži.

Velika, natkrivena terasa bila je natrpana ljudima u najboljoj obleki koju imaju.

Svi gosti jedu, pričaju, smiju se i uživaju u svirci petorke mišićavih frajera, koja je nekoliko parova izmamila na plesni podij.

Bila sam presretna kaj sam nabacila najbolju šminku, nove killersice i haljinu od koje je mom dragom zastao dah kad me vidio. Uglavnom, sve je mirisalo na finu klopu i odličnu zabavu."

Na trenutak odlažemo biljarske štapove, ovlaš  naslanjamo guze na barske stolce i pijuckamo koktel.

Gledam  ju kako blistavih tamnih očiju uzdiše dok priča o večeri sa svojim voljenim. Mogu osjetiti miris valova koji se njišu, vidjeti prepune stolove i ljude s razdraganim licima, čuti ih kako prepričavaju svoje neobične avanture grickajući orijentalne specijalitete, namirisati baklje koje gore, gusto i stilski raspoređene i cvijeće  uredno oblikovano uz drveće s plodovima. Slušam njezinu priču okupana paletom boja.

„Dobili smo veliki okrugli stol za dvoje na mjestu sa kojeg smo vidjeli ocean i najljepši dio terase.” -Nastavlja zaneseno. „Konobari su gracizno klizili poslužujući šampanjac u čašama i grisine od račića.

Povremeno bi izašli iz kuhinjskog dijela sa sladolednom tortom na kolicima s kojih je gorjelo. Kao vrhunac večeri i nama je bila poslužena.

Tek tada sam skužila da je vatra u ljusci od jaja, ali da ti ne pričam od kraja, vraćam se na početak.

Naručili smo patku u umaku od crnih smokvica s odgovarajućim vinom i nazdravili šampanjcem savršenog okusa. Naravno da nismo odoljeli romantičnoj muzici, pa smo opustošili podij plesom koji je izazvao pljesak s obližnjih stolova i nekoliko plesnih parova.

Dobila sam cvijet od bubnjara koji je izgledao kao Brad Pitt, samo u još boljoj verziji. Namignuo je mom dragom koji se veselo nasmijao. -“Trebaš je čuti kako pjeva!“.

Uživala sam maksimalno. Mahnuli smo dečkima na bini i sjeli za stol osvježiti se novom čašom šampanjca. Moj mili sa svojim dugim nogama, opušteno se zavalio na stolac i PAF.“

Smije se.

„Kaj? Jel' prdnuo?“- Pitam, jer znam da je to Giti svetogrđe.

„ Ma ne.“ - Smije se još jače.

“ Podrignuo, ne daj Bože, znam da je tebi to nedopustivo.“- Dodajem maštovito.

„Prolazio je konobar s hranom i popiknuo se na njegovu ispruženu nogu.

Isuse, sve je letjelo.

Konobar, tanjuri, hrana.

Pogledala sam u svojeg miceka s špagetama na glavi i počela se smijati.

Konobar je, kao pravi profesionalac, u sekundi bio na nogama, ali ja se nisam mogla prestat smijati, odnosno, kad sam vidjela   bešamel na konobarovim hlačama, prasnula sam.“

Smijemo se i jedna drugu nasmijavamo .

„I? Kaj je bilo dalje? Jel' ste išli u kuhinju prati suđe zbog remećenja reda i mira i napada na osoblje?“- Još uvijek  se cerim.

„Daj mama!  Dojurio je glavni menadžer prepun isprike. Ponudio nam je da se osvježimo u jednom od njihovih apartmana. Odgacali smo do kupaone i u velikom ogledalu skužila sam da je gore nego sam mislila. Moja frizura bila je prezačinjena, dok je mojem dragom doletjelo malo previše tjestenine u sosu. Počeli smo jedno sa drugog skidati rezance, a onda mi je sinulo. Večeru možemo pojesti dok ležimo u kadi punoj pjene. Kaj?! Malo za promjenu! „

U tom trenutku konobar  na naš stol spušta dva friška koktela.

Nismo stigle drukčije odreagirati, pa podižemo čaše prema častitelju koji  odlazi iz bara s klimanjem glave i smješkom.

 Dečko i cura iz njegovog društva prestali su se žvalusati. Prate pogledima svog frenda, našeg častitelja i kreću za njim. Curka  izgledala nabrijano. Njena dramatična crna šminka oko očiju, pojačava  sijevanje njenog pogleda u našem smjeru, ali vrata se otvaraju i sijevanje iz njenih očiju odlazi u neki novi bar, a to nije naša stvar.

Lanci se zanjišu i svjetlo na stropnoj svjetljici zatreperi čudnim sjajem. Smijemo se i nastavljamo s igrom.

„Bojala sam se.“ –Viknem ispod glasa dok ciljam u šesticu.

Oči nam se cakle, gledamo se bez žmirkanja.

„Dok si otišla toliko me obuzeo strah  da sam sanjala kako sam mrav. „

Franka se smije. Smijem se i ja, ali nastavljam.

„O da, kćeri, u snu sam se pretvorila u mrava.

Moja ticala radila su buku dok sam hodala po uskim hodnicima, po bezbrojnim stepenicama. Zvuk udaraca po metalnim štengama još je više  pojačavao klaustrofobiju, dok nisam prošla restoranska vrata. Vrata su još škripala, a ja sam već bila među stolovima i ljudima, u žamoru, kakofoniji. U rukama su mi se stvorila dva tanjura koje sam sa smješkom spustila na stol srednjovječnom paru, ali ja ne stajem. Koračam prema kuhinji, u prolazu mi konobar gura  u ruke zdjelu salate koju je fulao u narudžbi. Ulazim u kuhinju i ostavljam zdjelu na metalnom pultu. Tu prestajem biti i nijemi sam svjedok.

Gledam te kako prilaziš salati u uniformi konobarice, sa željom da gricneš malo salatice, a onda ti gnjusobni lik pred nosom uzima zdjelu i teatralno rasipa salatu u smeće.

U tim trenucima mrzila sam te kaj nisi ostala u Zagrebu i  završila nekakav faks uz konobarenje.“

„Mama...“ –Oči joj se pune suzama.

„Bila sam s tobom u crnoj rupi. Boravila sam s tobom u svakom skučenom sobičku dva sa dva na brodovima s kojima si plovila. Čučala sam pokraj tvojeg uzglavlja i mazila ti obraze umorne od osmijeha dok si spavala. Sakupljala sam tvoj znoj i suze s izblijedjele jastučnice i bacala ih u oceanske dubine. Dok su se valovi dizali i zapljuskivali brod, moj strah su pretvarali u riku.“

„Mama, al' to se fakat desilo.“

Drhtavom rukom i zaleđenim osmjehom odvojila sam se

od biljarskog stola i posegnula za kutijom s cigaretama.

Franka želi nešto reći, ali  sam brža.

„U tvojoj mračnoj brodskoj sobici na Aljasci, drhtala sam s tobom od zime.

Skakala sam s tobom od jutra do mraka dok si ispunjavala želje krinolinama i frakovima. Trčala sam s teškim tacnama koje si i ti nosila i bilježila kilometre koraka napravljenih oko zahtjevne gospode.  Osluškivala sam bacanje valova i pomno pratila tvoj engleski, strepeći da ne fulaš u bitnom slovu.“ –Gasim cigaretu u veliku crnu pepeljaru i uzimam kredu da naoštrim štap.

„Ma..mama..“ –Franka krene. Prekinem ju pogledom i stiskom ruke.

„Da. Možebitno gost  zamoli fish, ti mu doneseš dish.“

„Nema šanse. Kaj ti je ! Već tad sam savršeno vladala engleskim.“ –Ozbiljno i jasno mi tumači moja lijepa kćer. Prilazim joj bliže. Osjećam bilo njezinog srca. Odlažem štap, grlimo se.

Povukla sam kroz slamčicu zagonetni koktel pun okusa i mirisa i pomilovala Frankin rumeni obraz.

„Drago mi je kaj si tu i tam  imala slobodan dan, u kojem si k'o sad ti i ja, pijuckala nekakav koktelček.

Ipak, najgori trenutak, iako moram priznati da sam ujedno bila i fascinirana, je bio onu noć u kojoj je na brodu  gorjelo. Zahvaljujući tvojem spretnom dečku, vatra je ugašena na vrijeme. Drhturila sam pokraj tebe dok si snena slušala njegovo objašnjenje.“

Odmičem se od nje, uzimam štap u ruke, naginjem se preko stola i odlučno krećem smjestiti crnu kuglu u rupu.

„Volim te mama!“– Ceri se moje djetešce. „Ako fulaš - gulaš !“

Nisam fulala. Nemampojma kak', ali crna kugla se u čudesnim vijugama nekoliko puta odbila u rubove stola i na kraju stropoštala tamo gdje joj je mjesto.

„Svijet voli pobjednikeee...“ –Pjevamo Franka i ja,  oči nam se pune suzama. Dižem čašu i mičem slamčicu.

„Popijemo pa idemo! Postaje prezadimljeno.“ –Smješkamo se jedna drugoj, odvagujemo si kapacitete.

„Do dna !“ –Smije se moja hrabra djevojčica.

Izazimo iz bara srdačno pozdravljajući konobara. On nam maše. Mašemo i mi njemu.

„'Alo ! Jel' ovo vaše?“ –Konobar se obostrano naceri.

U ruci drži sat.

„Ne. Moj je na ruci, a mamin je istetoviran.“ –Smije se Franka.

„Nemoguće. Vi ste mama i kćer?“ –Konobar je u čudu i sad mi pomalo sliči na Cher.

„Booook!“ –Hvatam rukom kvaku.

„Book! Vidimo se.“ –Franka maše konobaru.

Vani smo, uživamo na svježem zraku.

Zagreb nam namiguje iz svih smjerova. Ulice u daljini,  vrludajući automobili, ljudi sa svjetlima i šareni leptiri.

  Grlimo se i gurkamo dok šećemo ribnjakom. Sretne, nespretne i zagonetno alkoholizirane usred pjevanja pjesme  „Prijateljice“ shvatimo da smo ogladnjele i odlučno grabimo prema restoranu s rebricama.

„Znaš kaj mama? Ovo je ludo i fenomenalno.“ – Smijemo se.

Naleti vjetrova mrse nam  kosu.

 „Ali taj san da si mrav !?!  Nemoj to ljudima pričat' ! Malo je preludo.“ –Podignula je ruke u zrak imitirajući ticala i klatila se.

Gledamo se, povećavaju nam se zjenice, koraci asfaltom sviraju, ruke nam se diraju.

„Mi smo male ženice“ – Franka pjeva na sav glas, a u istom trenu zatuli pas nedaleko od nas.

Dišemo sa svježim zrakom i kao rukom danim znakom počnemo se istodobno smijati.

Zrak nam puni ćelije, osnažuje tijela. Srca nam se pune krvlju i kucaju radosna, cijela.