Biserna rosa

Biserna rosa

Ona trči livadom bosa

Na povjetarcu vijori njena tamna kosa

Haljina joj kratka, prepuna  boja

Smijehom odaje da nije sva svoja

Livada puna šarenog cvijeća

njezinu radost potpuno osjeća

Cvjetovi plešu s njenim koracima

ogrnuti svojim opojnim mirisima

U hodu joj trava miluje prste

oblijeću ju leptiri, najljepše vrste

Ona se smije sve jače i jače

 i livadni potočić veselo preskače

Tamo ju on raširenih ruku čeka

pored njega leži zelena deka

Ona u njegov zagrljaj uplovi i

Pomiješaju se stvarnosti i snovi

Ljube jedno drugom usne i lice

iscrpljujući nježnost do krajnje granice

Kasnije zagrljeni na dekici gledaju oblake

Osluškuju zvukove i vranine korake

Vrana zijeva gledajući neobičan par

I padaju na deku biseri na dar

Zahvalno i sretno klimnuli su prema vrani.

„ S tvojim darom bit će nam još ljepši dani ! “

Vrana se digne u zrak.

„ KAK, KAK, KAK ! “

CIRKUS

CIRKUS

Mala Cijena, velika Sjena, glavata Žena, šarena Pjena, dobra Scena i Milojka lijena, otvaraju šator.

U pozadini pjeva mnogobrojni zbor.

Altisticu muči zatvor, ali je dobra artistica, pa nastavlja pjevati i prditi kroz šator.

Nastaje horor !

Od siline smrada, mala Cijena je porasla u veću, velika Sjena se sakrila u vreću, a dobra Scena se raspala i glavatu Ženu progutala.

Šarena Pjena je nestala.

Milojka lijena cvilit' nije prestala.

Šator se zatvorio.

Dirigent se ispred zbora stvorio.

Bez da je riječ progovorio, udario je altisticu sa štapom po guzi.

Njoj se anus otvorio, unatoč neugodi i tuzi.

Dirigent je zadovoljno klimnuo glavom.

S povjerenjem i s punim pravom, dignuo je štap.

Zbor je jednoglasno zapjevao, skladno kao slap.

„ Altistica je dobra artistica

Voli jesti smeće s ulica

Uživa pratiti tuđa lica

Ime joj je Ulizica „

Altistici od ljutnje pukne čarapa po šavu.

Ne želi priznati da je zbor u pravu.

Prdne i otrči iz pozadine do velike Sjene. – „ Molim te, izađi iz vreće ! Sakrij me. Nitko me u šatoru neće. Spasi me. „

Vreća se razveže i otvori.

Velika Sjena u trenu se ispred altistice stvori.

„ Napravila si veliki smrad u zboru i sad hoćeš pomoć na neku foru. Nanijela si štetu u šatoru. Šetaj mala ! Zbog tebe se dobra Scena raspala i glavatu Ženu progutala. „ – Velika Sjena se vrati u vreću.

Altistica osjeti svu svoju nesreću. – „ Momentalno odlazim  iz zbora i iz ovog glupog šatora. „

„ Kaj se mora se mora

Ima pravo, imala je krivo

Sve je opet plavo, odnijela je sivo

Pogledaj je javo, duboko u tkivo „ – Odgovori zbor jednoglasno.

„ Sve mi je jasno. Čujem vas, nisam gluha. Imam uha, imam sluha. Ne trebate više ništa reći. „ – Altistica prdne još jednom, odlazeći.

U šatoru se dobra Scena opet sastavlja.

Glavata Žena s točkom nastavlja.

Lepršava i snena, pojavljuje se šarena Pjena.

Velika Sjena osjetila je sreću i konačno napušta vreću.

Lijena Milojka je prestala cvilit', a veća Cijena je sebe odlučila prepilit'.

Pauk i njegova mreža

Pauk i njegova mreža

Žena je mlada i ima pedeset kila.

Kroz zanimljiv san mi se  otkrila.

Ime joj je Jana.

Ne uznemirava se zbog sunčanih  ni oblačnih dana.

Srdačno prigrljuje jutra rana.

Mislim da od pedeset kila odrasla žena treba biti malčice teža.

Jani je poremećena ta ravnoteža

jer  je žena puna keša.

Doma rahlo tijesto miješa.

Janu ne smeta veliki pauk u kući.

Radije ga gleda dok pije čaj vrući

Kak prekrasnu mrežu plete.

Možda se neki od vas prisjete

da paukova mreža muhama donosi puno sjete.

Ali i pauk se mora s nečim nahraniti.

Zato ga Jana pušta da spretno plete ljepljive niti. 

Pauk je čudnoga roda.

Dok kaubojskim stilom hoda

ispred Janinih očiju raste.

Polako izlazi iz mrežne kaste.

Ulazi u mrežu iznutra.

U niti zamata lovinu od jutra.

Pojest će ju sutra.

Jana i njezina obitelj, muha, moljaca i komaraca su siti.

Razmisli o tome i ti.

SUTON

SUTON

Gledam oblake kak plutaju iznad Zagreba

Koraci dana postaju sve tiši

Osjećam ispod kože što mi treba

Snaga mi govori „ Samo diši „

Ljubav me iz svake pore vreba

Radujem se nježnoj, proljetnoj kiši

Uživam u nepregledu zagrebačkog neba

Oblaci rastu, postaju sve viši

U toplinu obavijena, palim cigaretu

Zahvalno se mreškam u ljepoti trena

Pijem slatku kavu, istražujem po netu

Hladnoća je otišla, prestajem bit' lijena

Uživam u putovanju, pogađam u metu

Proljeće me mazi, pomalo sam snena

Volim moju ljubav najviše na svijetu

Jasnoća je sreći glavna vena

KORJENKA, VRANA I DUBOKA JAMA

        KORJENKA, VRANA I DUBOKA JAMA

Korjenka je bila osjetljiva na bol.

Osjećala je bol, kao svježa rana sol.

Sve do današnjeg dana.

Na njezin prozor sletjela je crna vrana.

„ Nemoj biti uplakana i sama.

Bol je kao duboka jama.

U njoj je apsolutna drama.

Dođi, raduj se s nama. “

„ Kak da se radujem, kad me boli i po danu i po noći ? “

„ Lijepo bol, kao jamu, zaobiđi il' preskoči. Vjeruj mi, imaš takve moći. “ – Vrana se grohotom nasmije i s prozora skoči.

Korjenka širom otvori oči i čašu vode si natoči.

U glavi su joj odzvanjale vranine riječi, kako da bol izliječi.

„ Nemoj biti uplakana i sama.

Bol je kao duboka jama.

U njoj je apsolutna drama.

Dođi, raduj se s nama. “

Čvrsto vjerujući u vranine riječi, Korjenka je odlučila krenuti prema sreći.

Otišla je puteljkom, do livade pune raznovrsnog cvijeća.

„ Oprostite, možda znate gdje se nalazi sreća ? „ – Pitala je puža, koji je odmarao uz grm od ruža.

„ Sreća je sve što ti dan pruža. “ – Rekao je puž i zaklimao rogovima. „ Sreća je poklonjena svima. “

„ Od mene se sakrila. “ – Rastužila se Korjenka i veliku bol u srcu osjetila.

Odjednom se vraninih riječi sjetila.

„ Lijepo bol, kao jamu, zaobiđi il' preskoči. Vjeruj mi, imaš takve moći. “

Korjenka dobro pogleda duboku jamu, hrabro ju odmjeri i visoko skoči.

U letu se srela s oblakom i dotaknula ga rukom.

S vjetrovim fijukom preskočila je bol.

Na obrazima je osjetila suze radosnice, a na usnama njihovu sol.

Sretno se nasmijala, pužu namignula i potrčala livadom.

Leptiri su se igrali s njom.

Zaustavila se kod neobičnog cvijeta.

„ Tko to oko mene šeta ? “

Korjenka mu se približila i nagnula glavu. – „ Ja sam Korjenka. Tražila sam sreću pravu. Sad ju imam. “

„ Ne bojiš se jer čudno glavom klimam ? “ – Cvijet je začuđeno pitao.

„ Da si ti cijeli dan za srećom skitao, znao bi da je strah rupa. “

„ A strah i sreća, ne pašu si skupa ! “ – Počeo se smijati cvijet.

„ Znam. Svojim mirisom obišao sam cijeli svijet. “

U tom trenutku počeo je padati mrak i kao na tajni znak, cvijet je počeo zijevati, a Korjenka za njim.

Zaspali su sretni, kao dobar tim.

Tokom noći, Korjenka je otvorila oči i shvatila da treba doma poći.

Uplašeno je gledala kako se drveće snažno njiše, a vjetrov fijuk čula je sve tiše.

Oko sebe je vidjela sablasne šišmiše.

U mraku, na putu prema kući, njezin je strah postajao sve ljući.

Teturala je uplašena i bosa. Uz nju je vijorila njena duga kosa.

Odjednom je vrisnula i skoro u duboku jamu pala, jer je na oštar kamen, s bosom nogom stala.

Iz njezinih velikih očiju, suza je za suzom padala.

Baš u trenutku, kada se Korjenka ničemu dobrom nije nadala, kada se osjećala usamljena i mala, ispred nje je krijesnica zasjala.

„ Osvijetlit ću ti put, nemoj biti u strahu. “ – Reče joj krijesnica u jednom dahu.

Korjenka pogleda kroz svjetlo koje joj je ponudila krijesnica i ugleda visoku granu, a s grane začuje crnu vranu.

„ Nemoj biti uplakana i sama.

Bol je kao duboka jama.

U njoj je apsolutna drama.

Dođi, raduj se s nama. “

Korjenka sa zahvalnošću pogleda prema visokoj grani, ali više nije bilo ni traga crnoj vrani.

Krijesnica sleti na Korjenkino rame i osvijetli joj rub duboke jame.

Korjenka je slušala kamenčiće kako padaju u jamine dubine i momentalno joj sine.

„ Sada ću jamu zaobići. “ – Šapne krijesnici. – „ Molim te, samo se ne miči ! Hoću reći, nemoj nikuda otići. “

Krijesnica se nasmijala i još jače zasjala. – „ Ne idem nikuda s tvojeg ramena, samo hodaj dalje. Sada vidiš gdje je rub i ostale detalje. Samo pazi da ne padneš u jamine ralje. “

Korjenka je zaobišla duboku jamu odlučno i spretno.

Osjećala se zadovoljno i sretno. – „ Hvala ti što me nisi ostavila samu i dala mi svjetlo da ne padnem u jamu. “

Nasmiješila se krijesnici i s njom veselo otišla prema česmici.

Korjenka je rukom zagrabila svježu vodu.

U tom trenu pojavi se blijedo svjetlo na nebeskom svodu.

Krijesnica iznenada nestane.

Korjenka začuje šuštavo micanje grane, pa pogleda na sve strane.

Kad odjednom, sunce svane i Korjenka osjeti olakšanje.

„ To me sunce zove na ljepotu novog dana. “ – Pomisli nasmijana i sjeti se kako joj je rekla vrana.

„ Nemoj biti uplakana i sama.

Bol je kao duboka jama.

U njoj je apsolutna drama.

Dođi, raduj se s nama. “