ROMANSA
A vi
mislite da ste slobodni...hm...mentalno nasilje je najopasnije. -
-Bolesna
si!-
- Jesam!
Misli ruju
i roje u mojoj glavi, ne daju optimizmu da, makar na trenutak, pomoli glavu.
Kolodvor.
Sama je. Čeka vlak.
Voljela bi
da bar jedan vozi u Nedođiju, samo da pozdravi Petra Pana. Predugo je čeka.
Možda je zaboravio kako su često neopterećeno letjeli.
I čekala
je, ali taj vlak nije došao...
...a vozovi
prolaze...i ja ne mogu, sve i da hoću...zaboraviti
Eureka;)...ne
treba nam sjećanje sve dok ne zaboravimo...
BLAM
Shi
Majka me je
dočekala sa smiješkom koji me podsjetio na grimasu onoga koji je netom zagrizao
krišku limuna. Čak ni takav, nije bio namijenjen meni, već prezentiran zbog
ljudi na peronu željezničkog kolodvora.
Za „nedajbože“ osudu pozdrava kojem bi se moja roditeljica najradije
prepustila. Ne, to nikako nije mogla. Pokazati što stvarno osjeća. To je ipak
mjesto gdje je ljudi znaju.
Naravno,
bila sam sigurna, letimičnim pogledom uhvativši bljesak bijesa u očima, da
slijedi dugačak, ozbiljan razgovor.
Miješala
joj se briga za prestrašeno 18-ogodišnje djetešce (koje nema pojma o životu),
sa nagonom da toj prasici pravim batinama izbije sve dosadašnje i eventualne
buduće gluposti iz glave. I na kraju krajeva, pa nije me zato rodila (sto puta
izgovoreni line) da joj stvaram probleme, zagorčavam ionako težak život, nego
da - bespogovorno slušam.
Nemoguće je
vrijeme zaustaviti, otići u prošlost, na brzaka popraviti neke krive poteze i
brzo se vratiti.
Toliko puta poslije zapitala sam se da li bi
da sam i mogla, ZNALA sve napraviti tako
da svi budu zadovoljni.
Da bi
olakšala način i put, odlučila sam, a vremenom i naučila, da rješenje jednadžbe
prihvaća samo jedan rezultat. Upoznati sebe. Voljeti sebe. Razumjeti sebe.
To je
početak. Vidjeti rješenje ne znači da znamo kako to stvarno postići, kako na
svoj vlastiti način doći do tog, na prvi pogled jednostavnog izlaza. Na pravi
put.
Sva
hrabrost koju sam sakupljala putem do kuće, odlučnost kojom ću braniti svoj
stav o novonastaloj katastrofi, iščezli su u trenutku bijesnog kočenja maminog
novog ljubimca (i uvjerilo me, jedinog), srebrnog mercedesa.
Ušle smo u
(NJENU) kuću. Posljednji put koristim vlastite noge. Definitivno će ih
polomiti. Možda me ipak ne ubije, pa ću moći ostatak života (cca 80-ak godina,
obzirom da sam uvijek željela dugo živjeti) u invalidskim kolicima
(motoriziranim, molit ću lijepo), jurcati po svijetu sa pametnim savjetima za
mlađahne djevojke.
Bljesak
monami
Ekskluzivno pravo, samo za one kojima nekim
čudom (do sada je znala samo jednu), zataji dio mozga, pa odluče sa 18-ak
godinica postati majke. Ne ona, NE.
-Ne ti.Ne!
-A zašto
ne?
-Zato što
NE.
-Prestani,
pa nemam 3 godine.
-Zašto?
Smiješno pitanje! Eto, uvjerena si da je to pravi trenutak, i naravno, sudbina.
Nipošto neodgovoran pristup seksu sa sebi sličnim, bubuljičastim balavcem.
Dakle on je, znajući što radi, tebi u vašoj silnoj želji da imate bebu, uštrcao
spermu??!!...
Bojeći se,
da će se uz odlazak moje hrabrosti sa mnom pozdraviti i dar govora, (da ću
nasrnuti na nju) bez uvoda i kvalitetno osmišljenih uvertira, bubnula sam, od
straha čudno kreštavim glasom;
-Bez obzira
na situaciju, odlučila sam postati majka.
Mama, moja
draga mama, me pogledala kao osobu kojoj je lice zauvijek obilježeno otvorenim
čirevima. Obratila mi se tonom koji nedvojbeno nagovještava zatišje pred
veeeeliku buru;
-A cirkus?
Kada kreće cirkus kojem ćeš se pridružiti? Sigurna sam da je velik i poznat.
Nećeš me morati za vrijeme gostovanja u gradu gdje JA živim posebno
obavještavati, jer na svim reklamnim ( e sada je već opasnijim tonom zborila)
posterima biti će tvoja slika kao istaknute atrakcije, najvećeg otkrivenog čuda
(ovo već podsjeća na grmljavinu), živuće gluposti!!!!
Bože, evo
sada teško diše, sva je zajapurena. Svejedno, nisam sigurna da li bi je bilo
pametno pridržati dok se lagano njiše zatvorenih očiju, kažiprstima
prislonjenim na sljepoočnice. Možda me zvizne. Možda samo sakuplja preostalu
snagu da me pošteno odalami. Ipak sam ja predmet ovakvog izvanrednog stanja.
Nije u redu
da samo tupavo zurim..
- Mama, da
ti donesem one plave tabletice?
Najnježniji
i najneviniji ton koji sam mogla pronaći (čak sam na tren bila ponosna
profinjenom prožetošću zabrinutosti).
-MOLIM????
Sad bi mi tabletice nosila? Donijela si mi kopile, pa možeš i tabletice, jel'?
Kćeri (ovo
je vrlo intimna imenica, hm), meni sada treba zdrav razum, mogućnost
prilagođavanja istini. Jer, moje jedino DIJETE, KOJE SAM ČEKALA 18 GODINA, nije
došlo na bezbrižne ljetne praznike, nakon kojih će se puna želje za daljnjom
edukacijom, vratiti u školu. Ne, ona mi ponosno objelodanjuje odluku da će biti
majka.
O Bože, (to
se ne obraća meni, gleda u strop) gdje sam pogriješila, zašto baš ja? Zašto si
meni dao takvo dijete?
Bilo mi je
iskreno žao što ta žena toliko pati sa tim svojim odvratno zločestim djetetom,
a onda sam se sjetila. Pa to sam ja.
Ne znam
zašto je baš taj trenutak bio presudan ali počela sam plakati sve jače i jače,
dok se iz toga nije izrodilo (znam da je neprikladan izraz zbog situacije..),
ridanje.
Majka je
ipak majka (možda otrcano zvuči, ali značenje je jasno). Slomila se sva ljutnja
i nagomilan bijes. Zagrlila me snažno (možda malo prečvrsto stišće, ali nije
sada trenutak za analize) i počela umirivati
- No, no,
dobro je. Sve će biti u redu. Mama je tu. Smislit ćemo nešto.
Čini mi se
da je tako tješeći mene, zapravo sebe uvjeravala da nije kraj svijeta, da
rješenje sigurno postoji.
Nepogrešivi
instinkt da nanjuši trenutak za teatralno ulaženje u intimu tuđih života, niti
ovaj put nije iznevjerio maminu „naj“ prijateljicu.
Brzinom
rakete uletjela je u sobu, sa osmjehom koji je otkrivao besprijekornu bjelinu
30-ak savršeno poslaganih zubića (jednom ću se odvažiti da je priupitam da li
je to sama uvježbavala, ili je i za to imala instruktora), sa neizostavnim;
-Hy curice!
Bože, ova vrućina ubija. Srećom, brojim još samo dva dana do mog zasluženog
odmora. Baš mi je žao što mi se nećete pridružiti. Bilo bi nam divno; more,
plaža, kokteli, ples, šetnje uz rivu.. No, što je tu je. Samo se bojim
(zatreptala je kao mala, nestašna djevojčica), da me tako samu ne otme zločesti
morski vuk.
Hihotala
je, prekrivajući rukom usta.
- Hoćeš li
me doći spasiti, ako ti javim da sam zarobljena na brodu i da se nemam snage
odupirati dalekim pučinama?-razvratno se cerekajući, obratila se majci.
-Isuse, pa
ti si plakala!!- sa zaprepaštenjem je krenula prema njoj (nakon 15-ominutnog
paradiranja autoopsjednućem), velikodušno poklanjajući dio svoje površne
pažnje, rezervirane za sve zgode kojima ona nije izravno povezana.
-Jarbol.
-Kaj
jarbol?
-Primi se
za jarbol dok si na pučini. I skini više tu paučinu s očiju...
Zanimljivo
je bilo promatrati količinu mamine smirenosti, čelične odlučnosti i volje, da
jednom zauvijek prekine TO prijateljstvo.
Prijateljstvo
začinjeno prevelikim količinama sebičnosti, nesigurnosti i ljubomore, prelijano
dobro uvježbanim grimasama međusobne zabrinutosti, poklopljeno nekvalitetnom
glumom rafinirane povezanosti. Čista alergija.
AAAApciha..
Na zdravlje!
-Sigurna
sam da je ovo izabrani trenutak oslobađajuće istine.-reče moja majka ironično.
Farsa o
prijateljstvu, kojem su korijeni bezvrijedna opsjednutost kategorizacijama
ljudi i zatupljujuće rasprave o nepostojećim problemima uz veliku dozu
nesuptilnosti, dosegla je vrhunac. Vrh na ljestvici mog strpljenja sa tobom.
Zastala je
da zapali cigaretu, povukla je dim gledajući u mene, i taman kada je tupav pogled nepovezivanja kome se obraća,
razotkrio priglupost gđe prijateljice, mama doda;
-Ozbiljan
pristup, neophodan da mogu razumjeti svoju obiteljsku situaciju, nameće mi sam
po sebi radikalne promjene, ionako potrebne u mom životu.
Iscrpljena sam od gledanja iste
predstave.-umorno je završila misao moja roditeljica.
-Gledaj
draga, nisam došla ovdje slušati tuđe svađe, koje ionako ne razumijem.
Bolje
ćemo se osjećati ako sada ti i ja lijepo popijemo rashlađeni martini sa
maslinom. –stavila je glas na frekvenciju djeteta od 10-ak godina.
Uostalom,
ne brkaj lončiće, ljube. Ja sam ti prijateljica, a ovo, (pokazujući vrstu
gadljivosti i prijezira) glavom zamahne u mom smjeru, ti je kćer.
-Toliko
si.. Isuse Bože, ne mogu pronaći riječ kojom bi te opisala..prosikće joj,
vrteći glavom u nevjerici, moja mama.
Ovo se zove
predstava. Kad bi još mogla i zapaliti, uvaljena u fotelju sa višnjevcem u
ruci. Da. Sigurno ću studirati psihologiju. To i pisanje je kao prst i nokat.
Uostalom knjige će mi biti prodavanije ako sam cijenjena i poznata
psihologinja.
Hm, nešto
sam pobrkala. Koliko znam nabrojiti poznatih psihologa? Ups. Poznati su glumci,
pjevači i oni koji rade probleme. Dobro, ovo zadnje ide mi k'o po loju..
