SMJEHOBRAN

Gospođa srednjih godina kroz prozor je gledala kako se oblaci nakupljaju. 

Zaleđenog izraza lica promatrala je kako ljudi smeće skupljaju.

 Obula je visoke crne čizme i gledala u priliku dana iz vlastite prizme.

 Uzela je u ruku svoj veliki kišobran i zakoračila ozbiljno u dan.

Velikim naočalama prekrila je oči, misleći kako je nitko skužit neće moći.

Na lice je stavila smjehobran napravljen po njenoj mjeri.

Gospođa nije htjela da se ikome od sugrađana zamjeri.

Izašla je na cestu velikog grada u kojem je bujala neodređena nada.

Ljudi sa svojim smjehobranima sudarali su se jedni s drugima.

 Gospođa je čvrsto koračala kroz mnoštvo, namještajući smjehobran u hodu na najjače. 

Nije se obazirala na prosjaka koji plače.

 Hodala je brzo kroz jauke gladnih mačaka i opasni smijeh u blizini.

 Skrenula je u slijepu ulicu da se malo približi tišini.

 Umorna od buke naslonila se na zid stare zgrade.

„Zašto se ljudi ponašaju kao da im se svi gade?!“ –Razmišljala je gospođa poluglasno. „Uf....Nije mi jasno....“

Odjednom, kroz oblake dolete ispred nje dvije spodobe.

 Na sebi su imali tirkizne trikoe.

Gospođa je stegnula kišobran u ruci i iskolačenim očima promucala neobičnim pridošlicama  „To je moje.“

Dva nesvakidašnja bića nasmijano su je gledala.

Zaplesali su radostan ljubavni ples. U srcu gospođe srednjih godina upalili su kres.

Gospođi su počela klecati koljena.

Počela je osjećati da je voljena.

 Nije joj bio jasan taj filing s kojim je ova bića kače, pa je namjestila smjehobran na najjače.

Dva prelijepa bića nijemo su se pogledala.

Mekim koracima prišli su gospođi i dodirnuli joj ruke.

 Šutke  je gledala kako joj iz srca izlaze muke.

 Mogla je prepoznati svaki problem do u detalje.

 Smjehobran joj je je polako klizio u osmjehove ralje.

Mučni problemi izgledali su joj kao šarene laže.

 Pogledala je u svoje nove prijatelje i došlo joj je da kaže

„Tko ste vi i kak ste došli do mene?“, ali sve što je uspjela progovoriti oslobođena treme bilo je „Hoću s vama plesati.“

Trenutak kasnije nebo se počelo bljeskati.

 Iz slijepog dijela ulice doletjele su dvije grlice.

 Lepršanjem bogatih krila spustile su pjesmu točno tamo gdje je čudna skupina bila.

Plesali su slušajući riječi.

Gospođa je plesala u svojim visokim čizmama i osjećala kako je svaki stih liječi.

Ako velike kapi prijete napraviti lokve,

Sunce se sakrilo iza oblaka i navuklo sokne,

Izađi na cestu i pozdravi dan.

Nemoj uzeti veliki kišobran.

Digni glavu i pusti da te kapljice ljube

Ponudi im usne, nek se ljudi čude.

Zaboravi obuti čizme. Tapkaj po lokvama bosa.

Nek se napije kiše tvoja lijepa kosa.

Pusti tijelo da zapleše s vjetrom

Uživaj cijelim bićem, svakim svojim milimetrom.