SAMO LJUBAV U TEBI MOŽE RAZUMJETI

SAMO LJUBAV U TEBI MOŽE RAZUMJETI

Gospođa srednjih godina kroz prozor je gledala kako se oblaci nakupljaju. 

Zaleđenog izraza lica, promatrala je kako ljudi smeće sakupljaju.

 Obula je visoke, crne čizme i gledala u priliku dana iz stare prizme.

 Uzela je u ruku svoj veliki kišobran i ozbiljno zakoračila u dan.

S ogromnim naočalama prekrila je oči, misleći kako je nitko prepoznati neće moći.

Na lice je stavila smjehobran napravljen po njenoj mjeri.

Gospođa nije htjela da se ikome od sugrađana zamjeri.

Izašla je na cestu velikog grada, u kojem je bujala neodređena nada.

Ljudi sa svojim smjehobranima, sudarali su se jedni s drugima.

 Gospođa je ozbiljno koračala, namještajući smjehobran na najjače. 

Nije se obazirala na prosjaka koji plače.

 Hodala je brzo kroz jauke gladnih mačaka i opasni smijeh u daljini.

 Skrenula je u slijepu ulicu, da se malo približi tišini.

 Umorna od buke, naslonila se na zid stare zgrade.

„ Zašto se ljudi ponašaju kao da im se svi gade ?! “

Razmišljala je gospođa poluglasno. – „ Uf....Nije mi jasno.... “

Odjednom kroz oblake dolete ispred nje, dvije spodobe.

 Na sebi su imali tirkizne trikoe.

Gospođa je stegnula kišobran i viknula. – „ To je moje. “

Dva nesvakidašnja, nasmijana bića su je gledala i slušala što priča.

Zaplesali su radostan, ljubavni ples.

U srcu gospođe srednjih godina upalili su krijes.

Gospođi su počela klecati koljena.

Počela je osjećati da je voljena.

Nije joj bio jasan osjećaj s kojim je ova bića kače, pa je namjestila smjehobran na najjače.

Najozbiljnije se u njih zagledala.

Dva prelijepa bića nijemo su se pogledala.

Mekim koracima prišli su gospođi i dodirnuli joj ruke.

 Gospođa je osjetila kako joj iz srca izlaze muke.

 Mogla je prepoznati svaki problem do u detalje.

 Smjehobran joj je je polako klizio u osmjehove ralje.

Mučni problemi izgledali su joj kao šarene laže.

Pogledala je u svoje nove prijatelje i došlo joj je da kaže.

„ Tko ste vi i kak ste došli do mene ? “

Smijeh je počeo izlaziti iz oslobođene žene.

„ Hoću s vama plesati ! “

Smijeh nije želio prestati.

 Iznenada je oblak prekrio dio slijepe ulice i dva prelijepa bića postala su grlice.

 Lepršanjem bogatih krila zapjevale su pjesmu, točno tamo gdje je žena bila.

                           Ako velike kapi prijete napraviti lokve

Sunce se sakrilo iza oblaka i navuklo sokne

Izađi na cestu i pozdravi dan

Zaboravi na veliki kišobran

Digni glavu, pusti da te kapi ljube

Ponudi im usne, nek' se ljudi čude

Zaboravi obuti čizme

Gledaj dan iz nove prizme

Tapkaj po lokvama bosa

Nek' se napije kiše tvoja lijepa kosa

Pusti tijelo da zapleše s vjetrom

Uživaj cijelim bićem, svakim svojim milimetrom

Gospođa je izula visoke čizme, uživajući u svakoj riječi.

Shvatila je da ova pjesma na najljepši način liječi.

U tom trenutku, pored nje se spustila Sunčeva zraka.

U njoj je žena ugledala Evelyn, djevojčicu koraka laka.

„ Raspjevane grlice doletjele su k tebi iz moje ulice ! „

Reklo joj je nasmijano dječje lice.

Niz gospođine obraze potekle su suze radosnice.

„ Beskrajno sam sretna što si i ti tu ! „

„ Došla sam, jer sam čula svoju omiljenu pjesmicu. Grlice sam upoznala dok su jedan dan sletjele na česmicu. Moja mama i ja plešemo s njima, a one nas obasipaju s darovima. „

Sunce je snažno zasjalo i Evelyn obasjalo.

Ispod njenih ruku doletjele su grlice i naklonile se.

Evelyn se gospođi još jednom nasmijala i zajedno s grlicama nestala.

Gospođa je s puno ljubavi rastopila svoj smjehobran i sa širokim osmjehom zagrlila dan.