Romansa (1. dio)

                                                                    ROMANSA  

A vi mislite da ste slobodni...hm...mentalno nasilje je najopasnije. -

-Bolesna si!-

- Jesam!

Misli ruju i roje u mojoj glavi, ne daju optimizmu da, makar na trenutak, pomoli glavu.

Kolodvor. Sama je. Čeka vlak.

Voljela bi da bar jedan vozi u Nedođiju, samo da pozdravi Petra Pana. Predugo je čeka. Možda je zaboravio kako su često neopterećeno letjeli.

I čekala je, ali taj vlak nije došao...

...a vozovi prolaze...i ja ne mogu, sve i da hoću...zaboraviti

Eureka;)...ne treba nam sjećanje sve dok ne zaboravimo...

BLAM

Shi

Majka me je dočekala sa smiješkom koji me podsjetio na grimasu onoga koji je netom zagrizao krišku limuna. Čak ni takav, nije bio namijenjen meni, već prezentiran zbog ljudi na peronu  željezničkog kolodvora. Za „nedajbože“ osudu pozdrava kojem bi se moja roditeljica najradije prepustila. Ne, to nikako nije mogla. Pokazati što stvarno osjeća. To je ipak mjesto gdje je ljudi znaju.

Naravno, bila sam sigurna, letimičnim pogledom uhvativši bljesak bijesa u očima, da slijedi dugačak, ozbiljan razgovor.

Miješala joj se briga za prestrašeno 18-ogodišnje djetešce (koje nema pojma o životu), sa nagonom da toj prasici pravim batinama izbije sve dosadašnje i eventualne buduće gluposti iz glave. I na kraju krajeva, pa nije me zato rodila (sto puta izgovoreni line) da joj stvaram probleme, zagorčavam ionako težak život, nego da - bespogovorno slušam.

Nemoguće je vrijeme zaustaviti, otići u prošlost, na brzaka popraviti neke krive poteze i brzo se vratiti.

 Toliko puta poslije zapitala sam se da li bi da sam i mogla, ZNALA  sve napraviti tako da svi budu zadovoljni.

Da bi olakšala način i put, odlučila sam, a vremenom i naučila, da rješenje jednadžbe prihvaća samo jedan rezultat. Upoznati sebe. Voljeti sebe. Razumjeti sebe.

To je početak. Vidjeti rješenje ne znači da znamo kako to stvarno postići, kako na svoj vlastiti način doći do tog, na prvi pogled jednostavnog izlaza. Na pravi put.

Sva hrabrost koju sam sakupljala putem do kuće, odlučnost kojom ću braniti svoj stav o novonastaloj katastrofi, iščezli su u trenutku bijesnog kočenja maminog novog ljubimca (i uvjerilo me, jedinog), srebrnog mercedesa.

Ušle smo u (NJENU) kuću. Posljednji put koristim vlastite noge. Definitivno će ih polomiti. Možda me ipak ne ubije, pa ću moći ostatak života (cca 80-ak godina, obzirom da sam uvijek željela dugo živjeti) u invalidskim kolicima (motoriziranim, molit ću lijepo), jurcati po svijetu sa pametnim savjetima za mlađahne djevojke.

Bljesak monami

 Ekskluzivno pravo, samo za one kojima nekim čudom (do sada je znala samo jednu), zataji dio mozga, pa odluče sa 18-ak godinica postati majke. Ne ona, NE.

-Ne ti.Ne!

-A zašto ne?

-Zato što NE.

-Prestani, pa nemam 3 godine.

-Zašto? Smiješno pitanje! Eto, uvjerena si da je to pravi trenutak, i naravno, sudbina. Nipošto neodgovoran pristup seksu sa sebi sličnim, bubuljičastim balavcem. Dakle on je, znajući što radi, tebi u vašoj silnoj želji da imate bebu, uštrcao spermu??!!...

Bojeći se, da će se uz odlazak moje hrabrosti sa mnom pozdraviti i dar govora, (da ću nasrnuti na nju) bez uvoda i kvalitetno osmišljenih uvertira, bubnula sam, od straha čudno kreštavim glasom;

-Bez obzira na situaciju, odlučila sam postati majka. 

Mama, moja draga mama, me pogledala kao osobu kojoj je lice zauvijek obilježeno otvorenim čirevima. Obratila mi se tonom koji nedvojbeno nagovještava zatišje pred veeeeliku buru;

-A cirkus? Kada kreće cirkus kojem ćeš se pridružiti? Sigurna sam da je velik i poznat. Nećeš me morati za vrijeme gostovanja u gradu gdje JA živim posebno obavještavati, jer na svim reklamnim ( e sada je već opasnijim tonom zborila) posterima biti će tvoja slika kao istaknute atrakcije, najvećeg otkrivenog čuda (ovo već podsjeća na grmljavinu), živuće gluposti!!!!

Bože, evo sada teško diše, sva je zajapurena. Svejedno, nisam sigurna da li bi je bilo pametno pridržati dok se lagano njiše zatvorenih očiju, kažiprstima prislonjenim na sljepoočnice. Možda me zvizne. Možda samo sakuplja preostalu snagu da me pošteno odalami. Ipak sam ja predmet ovakvog izvanrednog stanja.

Nije u redu da samo tupavo zurim..

- Mama, da ti donesem one plave tabletice?

Najnježniji i najneviniji ton koji sam mogla pronaći (čak sam na tren bila ponosna profinjenom prožetošću zabrinutosti).

 

-MOLIM???? Sad bi mi tabletice nosila? Donijela si mi kopile, pa možeš i tabletice, jel'?

Kćeri (ovo je vrlo intimna imenica, hm), meni sada treba zdrav razum, mogućnost prilagođavanja istini. Jer, moje jedino DIJETE, KOJE SAM ČEKALA 18 GODINA, nije došlo na bezbrižne ljetne praznike, nakon kojih će se puna želje za daljnjom edukacijom, vratiti u školu. Ne, ona mi ponosno objelodanjuje odluku da će biti majka.

O Bože, (to se ne obraća meni, gleda u strop) gdje sam pogriješila, zašto baš ja? Zašto si meni dao takvo dijete?

Bilo mi je iskreno žao što ta žena toliko pati sa tim svojim odvratno zločestim djetetom, a onda sam se sjetila. Pa to sam ja.

Ne znam zašto je baš taj trenutak bio presudan ali počela sam plakati sve jače i jače, dok se iz toga nije izrodilo (znam da je neprikladan izraz zbog situacije..), ridanje.

Majka je ipak majka (možda otrcano zvuči, ali značenje je jasno). Slomila se sva ljutnja i nagomilan bijes. Zagrlila me snažno (možda malo prečvrsto stišće, ali nije sada trenutak za analize) i počela umirivati

- No, no, dobro je. Sve će biti u redu. Mama je tu. Smislit ćemo nešto.

Čini mi se da je tako tješeći mene, zapravo sebe uvjeravala da nije kraj svijeta, da rješenje sigurno postoji.

Nepogrešivi instinkt da nanjuši trenutak za teatralno ulaženje u intimu tuđih života, niti ovaj put nije iznevjerio maminu „naj“ prijateljicu.

Brzinom rakete uletjela je u sobu, sa osmjehom koji je otkrivao besprijekornu bjelinu 30-ak savršeno poslaganih zubića (jednom ću se odvažiti da je priupitam da li je to sama uvježbavala, ili je i za to imala instruktora), sa neizostavnim;

-Hy curice! Bože, ova vrućina ubija. Srećom, brojim još samo dva dana do mog zasluženog odmora. Baš mi je žao što mi se nećete pridružiti. Bilo bi nam divno; more, plaža, kokteli, ples, šetnje uz rivu.. No, što je tu je. Samo se bojim (zatreptala je kao mala, nestašna djevojčica), da me tako samu ne otme zločesti morski vuk.

Hihotala je, prekrivajući rukom usta.

- Hoćeš li me doći spasiti, ako ti javim da sam zarobljena na brodu i da se nemam snage odupirati dalekim pučinama?-razvratno se cerekajući, obratila se majci.

-Isuse, pa ti si plakala!!- sa zaprepaštenjem je krenula prema njoj (nakon 15-ominutnog paradiranja autoopsjednućem), velikodušno poklanjajući dio svoje površne pažnje, rezervirane za sve zgode kojima ona nije izravno povezana.

-Jarbol.

-Kaj jarbol?

-Primi se za jarbol dok si na pučini. I skini više tu paučinu s očiju...

Zanimljivo je bilo promatrati količinu mamine smirenosti, čelične odlučnosti i volje, da jednom zauvijek prekine TO prijateljstvo.

Prijateljstvo začinjeno prevelikim količinama sebičnosti, nesigurnosti i ljubomore, prelijano dobro uvježbanim grimasama međusobne zabrinutosti, poklopljeno nekvalitetnom glumom rafinirane povezanosti. Čista alergija.

AAAApciha.. Na zdravlje!

-Sigurna sam da je ovo izabrani trenutak oslobađajuće istine.-reče moja majka ironično.

Farsa o prijateljstvu, kojem su korijeni bezvrijedna opsjednutost kategorizacijama ljudi i zatupljujuće rasprave o nepostojećim problemima uz veliku dozu nesuptilnosti, dosegla je vrhunac. Vrh na ljestvici mog strpljenja sa tobom. 

Zastala je da zapali cigaretu, povukla je dim gledajući u mene, i taman kada je  tupav pogled nepovezivanja kome se obraća, razotkrio priglupost gđe prijateljice, mama doda;

-Ozbiljan pristup, neophodan da mogu razumjeti svoju obiteljsku situaciju, nameće mi sam po sebi radikalne promjene, ionako potrebne u mom životu.

 Iscrpljena sam od gledanja iste predstave.-umorno je završila misao moja roditeljica.

-Gledaj draga, nisam došla ovdje slušati tuđe svađe, koje ionako ne razumijem.

Bolje ćemo se osjećati ako sada ti i ja lijepo popijemo rashlađeni martini sa maslinom. –stavila je glas na frekvenciju djeteta od 10-ak godina.

Uostalom, ne brkaj lončiće, ljube. Ja sam ti prijateljica, a ovo, (pokazujući vrstu gadljivosti i prijezira) glavom zamahne u mom smjeru, ti je kćer.

-Toliko si.. Isuse Bože, ne mogu pronaći riječ kojom bi te opisala..prosikće joj, vrteći glavom u nevjerici, moja mama.

Ovo se zove predstava. Kad bi još mogla i zapaliti, uvaljena u fotelju sa višnjevcem u ruci. Da. Sigurno ću studirati psihologiju. To i pisanje je kao prst i nokat. Uostalom knjige će mi biti prodavanije ako sam cijenjena i poznata psihologinja.

Hm, nešto sam pobrkala. Koliko znam nabrojiti poznatih psihologa? Ups. Poznati su glumci, pjevači i oni koji rade probleme. Dobro, ovo zadnje ide mi k'o po loju..